Hugo vitez Zaccaria, viceadmiral austrougarske ratne mornarice, bio je sin kapetana bojnog broda Gustava Zaccarije i Ane rođ. de Perini. U ratnu mornaricu stupio je 1. srpnja 1882. godine. Oženio se 22. kolovoza 1891. Antoniom Ebersberg s kojom je imao kćer Irenu i dva sina, Ernsta i Lea. Nije poznat tijek vojne službe Huga Zaccarije do 1. rujna 1911. godine. Toga je dana u Šibeniku u činu kapetana bojnoga broda postao zapovjednik Škole kandidata za dočasnička zvanja koja je bila smještena na brodu vojarni (hulku) SMS Schwarzenbergu (u Mandalini).

Dana 31. prosinca 1913. godine promaknut je u čin kontraadmirala, a 15. ožujka 1914. godine imenovan je na novu dužnost – zapovjednika Carskog i kraljevskog pomorskog okruga Šibenik. Na tom mjestu zamijenio je prvog zapovjednika, kontraadmirala Oskara viteza Hansu koji je preminuo od srčanog udara na zapovjednom brodu SMS Arpad u šibenskoj luci.

U svojstvu zapovjednika Carskog i kraljevskog pomorskog okružja Šibenik ostao je do 25. kolovoza 1917. godine kada je carskim ukazom premješten na novu dužnost u Pulu, u Lučki admiralitet. Vjerojatno je tomu doprinijela i obiteljska tragedija u obitelji Zaccaria. Dana 3. lipnja 1915. u dobi od 21 godine preminula im je kći jedinica Irena, od posljedica ehinokoka (pokopana na groblju sv. Petra u Mandalini), a 12. kolovoza iste godine u podmornici U 12 austrougarske ratne mornarice poginuo mu je sin Ernest, poručnik fregate. Prema sačuvanoj arhivskoj dokumentaciji roditelji Ernsta Zaccaria primili su telegram sućuti s potpisom generala konjaništva grofa Paara s datumom 12. kolovoza 1915. godine, a prema napisima u tisku sućut je izrazio i sam car Franjo Josip I.

Šibenik je napustio 21. rujna 1917. godine pošto je predao dužnost novoimenovanom zapovjedniku Carskog i kraljevskog pomorskog okruga Šibenik kontraadmiralu Kamilu Schwartzlu. Građani Šibenika upamtili su ga kao velikog humanista i domoljuba, a na odlasku iz Šibenika ispratilo ga je mnoštvo građana, časnika, dočasnika, vojnika i mornara. (Dana 30. ožujka proglašen je počasnim građaninom gradova Šibenika i Skradina.) Na novoj dužnosti, s koje je i umirovljen, ostao je do 1. studenoga 1917. godine.

Odlukom Marinesektion br. 8405 od 27. veljače 1918. godine dodijeljen mu je naslov i značaj počasnog viceadmirala u mirovini. Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije i nestanka njezine ratne mornarice, iz Pule se preselio u Zagreb gdje je živio kao umirovljenik u Livadićevoj ulici br. 33. Za života sakupljao je sve novine koje su donosile vijesti o nesreći sina Ernsta i sam je istraživao po pomorskim arhivima Beča, Venecije i Pule. Umro je u Zagrebu 23. veljače 1941. godine u 76. godini života. Nositelj je brojnih odličja i medalja.