PAROBROD LINA

VRSTA : Teretni parobrod

IME : LINA (ex-VILLE DE NEMOURS, ex-NUEVO

ESTEMANDURA)

PRIPADNOST : Societa "Adriatica" vlasnik Vincenzo Granata, Bari,

Italija.

IZGRAĐEN : Porinut 14.4.1879, dovršen 1879., Newcastle on Tyne, V. Britanija.

DIMENZIJE : d= 64,2 m, š= 9 m, v= 5,5 m, 1060 t.

POTONUO : 14. siječnja 1914.

UZROK : Nevrijeme, udar u obalu otoka Cresa.

MJESTO : Rt Pečen (Pecenj), NW strana otoka Cresa.

KOORDINATE : 45° 06,200’ N, 14° 16,700’ E.

TEŽINA PRONALAŽENJA : Lako se pronalazi, pramac broda je u prvoj uvali južno od rta Pečen. Vrh pramca je na 20 m.

NAJVEĆA DUBINA : 55 m.

NAJMANJA DUBINA : 20 m.

STRUJA : Uglavnom slaba.

VIDLJIVOST : Uglavnom odlična.

POVIJESNA VAŽNOST : Postoji.

Povijest :

LINA je bio željezni parobrod izgrađen daleke 1879. godine u brodogradilištu Newcastle on Tyne u Velikoj Britaniji. Naručitelj je bila kompanija Vinuesa & Co, i pod njenom je zastavom i imenom NUEVO ESTREMANDURA plovio sve do 1903. godine. Parobrod NUEVO ESTREMANDURA izgrađen je u vrijeme kada su željezni parobrodi već odnijeli konačnu pobjedu nad jedrenjacima, preuzevši tako glavnu ulogu u prijevozu roba morem. Doduše, i tada se još događalo da bi poneki kliper (brzi trgovački jedrenjak) čeličnog trupa odnio pobjedu nad sporim parobrodom na dugim prekooceanskim plovidbama, no bilo je posve jasno da je vrijeme jedrenjaka prošlo i da budućnost pripada crnim, zadimljenim čeličnim grdosijama bez jedara. Trup je bio čelične konstrukcije koji je svojom vitkošću jako podsjećao na jedrenjake. Imao je drvenu glavnu palubu koja se je neprekinuto protezala od pramca do krme i nadgrađe koje se je nalazilo u sredini broda. ispod nadgrađa, koje j ebilo djelomično čelične, a dijelom drvene konstrukcije bio je smješten parni stroj. Teretni prostori nalazili su se na prednjem i krmenom dijelu broda, sa po jednim jarbolom i dizalicama za ukrcaj i iskrcaj tereta. Visoki dimnjak bio je smješten iznad parnog kotla, neposredno iza zapovjedničkog mosta. Pramac je bio visok i ravan, sa dva sidra koja su se na palubu izvlačila posebnom dizalicom kao na jedrenjacima (nisu se uvlačila u “oka” sa obje strane pramca). Krma je bila “kliperskog” tipa (opet po uzoru na brze jedrenjake), elegantno izvijena prema palubi sa jednim kormilom i vijkom.

Kompanija Franco-Tunisienne da Navigation kupuje 1903. brod NUEVO ESTREMANDURA i preimenuje ga u VILLE DE NEMOURS. Ova francuska kompanija osnovana je 1896. i u razdoblju do 1904. kupuje pet rabljenih brodova kojima nadijeva imena gradova u Tunisu (SS Ville-de-Bizerte, Ville-de-Sfax, Ville-de-Sousse, Ville-de-Nemours,Ville-de-Gabès). Kompanija je držala putničko-teretnu liniju Francuska-Tunis, a najčešći teret prema Francuskoj bile su ovce. No kompanija nije mogla izdržati konkurentsku borbu sa sličnom Compagnie Generale Transatlantique i napokon je rasprodana 1907 godine.

Stari parobrod LINA plovio je svjetskim morima već dvadeset i dvije godine pod imenom VILLE DE NEMOURS odnosno NUEVO ESTREMANDURA, kada ga je 1907. godine kupio Vincenzo Granata, vlasnik kompanije "Adriatica" iz Barija. "Adriatica" je sa svoja četiri broda plovila cijelim Sredozemljem te do Sjeverne Europe prevozeći ulje i vino iz talijanske pokrajine Puglia, a na povratku dovozeći ugljen iz Cardiffa. I u rukama novog vlasnika LINA je vjerno služila sve do uoči Svjetskog rata. Tada je jedne zimske noći, 14. siječnja 1914. godine pod zapovjedništvom kapetana Giuseppe-a Cicconardi-ja zbog guste magle posada izgubila orijentaciju prilikom plovidbe kroz Vela vrata (kanal između otoka Cresa i obale Istre, da bi je potom jako nevrijeme bacilo na obalu nedaleko rta Pečen na Cresu. Brod je brzo potonuo. U podacima kompanije nije navedeno da li je bilo nastradalih u ovom brodolomu.

Stanje olupine i ronjenje :

LINA je kao bezimena olupina bila poznata odavno. Ribari su je se čuvali da na njoj ne pokidaju ili izgube svoje mreže, ali su o potopljenom brodu pričali roniocima. Na LINI se ronilo još koncem šezdesetih godina, za vrijeme prvih početaka sportskog ronjenja kod nas. Negdje 1978. godine zraonili smo prvi puta na LINU, jer su nam je preporučili prijatelji iz Kostrene kao lijep i veliki brod. Nakon ronjenja objavili smo članak u tadašnjem časopisu More, i ubrzo se je javio čitatelj koji nas je obavijestio da se brod zove LINA, da je bio talijanski te da je nastradao početkom Prvog svjetskog rata. Ti su nas osnovni podaci usmjerili u našem istraživanju pa smo uskoro došli do cijele povijesti broda i njegove sudbine.

Brod leži na pješčanom dnu, pramcem okrenut prema obali. Pramac se nalazi u sredini male uvale, oko 50 m južno od rta Pečen. Kada je more prozirno, pramac se nazire sa površine. Za pramac je bila vezana plutača sa konopcem, ali je povremeno otkine nevrijeme pa se u tom slučaju treba snaći i lokaciju olupine potražiti dubinomjerom ili izvršiti izviđanje ronjenjem na dah. Dno ovdje pada prilično strmo, tako da je vrh pramca broda na dubini od 20 metara, dok je krma već na dubini od oko 55 metara. Najimpozantnije je, međutim, zaroniti u plićem dijelu pri dnu uvale i krenuti prema dubini, jer će se tada iz plavetnila pojaviti visoki pramac broda, što na sve ronioce ostavlja snažan utisak. Na pramcu se odmah uočavaju dva starinska admiralitetna sidra sa prečkom koja su učvršćena s gornje strane palube, kao kod jedrenjaka (kasnija, moderna sidra su drugačije konstrukcije i nemaju prečke, što sidru dozvoljava da se uvuče u “oko” s bočne strane pramca). Drvena glavna paluba je istrunula, ali su na mjestu ostali poprečni čelični okviri na koje je drvo bilo postavljeno tako da se s gornje strane može vidjeti čitava unutrašnjost broda. Brodska skladišta su prazna. Od zapovjedničkog mosta nije ostalo skoro ništa, jer su stranice bile drvene. Na tom mjestu još stoji postolje kotača kormila. No dio nadgrađa iza mosta je od metala i dobroje očuvan. Kroz vrata se može ući u unutrašnjost strojarnice i doprijeti do samog kotla i parnog stroja. Predmeti i oprema u unutrašnjosti su puno manje obrasli nego vanjski dijelovi broda, a u utrobi broda mogu se susresti tabinje i ugori. No oprez – ovdje je zbog strmog nagiba broda dubina blizu 40 metara, što je granica sportskog ronjenja! Na nadgrađu se može vidjeti i dimnjak, čiji se veći dio nalazi položen preko nadgrađa. Na dimnjaku je još učvršćeno limeno slovo “G”, zaštitni znak kompanije “Adriatica”, ujedno i početno slovo vlasnika – obitelji Granata.

Iza nadgrađa je krmeno skladište za teret (također prazno) i krmeni jarbol, na kojega su obješeni ostaci ribarskih mreža. Roneći sve dublje niz palubu dolazimo do same krme. Ovdje je već dubina oko 50 metara, a spustimo li se do vijka koji viri iz pijeska, doprijeti ćemo do dubine od 55 metara. No krma je skoro uvijek obavijena mutnim slojem morske vode, pa se i radi vrlo slabe vidljivosti ne preporuča zaranjanje do tog dijela broda. Mnogo je zanimljivije i sigurnije zadržati se oko središnjeg i plićeg dijela broda, gdje se redovito susreću i jata manjih riba. Na kraju ronjenja preporučamo posjetiti i malu podvodnu špilju koja se nalazi u dnu uvale, sa ulazom ispod same morske površine. U špilji se u vodoravnim pukotinama često zadržavaju jata malih riba, uglavnom fratara i ušata koje ovdje nalaze zaklon od većih grabežljivaca.

LEGENDE UZ FOTOGRAFIJE

01,02,03,04,15 – Impozantni pramac parobroda LINA sa svojim vitkim linijama više podsjeća na pramac kakvog brzog jedrenjaka tipa kliper iz sredine 19. stoljeća nego na čelični parobrod. Vrh pramca je na 21 m dubine i to je ujedno i najplići dio olupine.

05 – Sidreno vitlo na pramcu olupine.

06 – Prednji jarbol stoji čvrsto i uspravno prema površini.

07 – Na središnjem dijelu olupine su ostaci nadgrađa. Od kormilarnice koja je bila drvena nije ostalo ništa osim metalnog kormilarskog uređaja.

08 – Iza kormilarnice na ravnom krovu nadgrađa leži cijev dimnjaka sa zakovanim velikim metalnim slovom “G”.

09 – Ventilacijske cijevi na krovu strojarnice.

10, 11 – Unutrašnjost kabine na gornjem dijelz nadgrađa.

12 – Ulazak u pramčano potpalublje je jednostavan jer su drvene daske gotovo posve istrunule a sačuvana je jedino čelična noseća konstrukcija.

13 – Pogled krou teretno grotlo.

14, 17 – Sidra LINE leže pričvršćena s gornje strane pramca.

16, 18 – Postolje srušenog dimnjaka.

KOMPANIJA VLASNIK LINE – Dionica brodarske kompanije Franco-Tunisienne koja je 1903. kupila brod NUEVO ESTREMANDURA i preimenovala ga u VILLE DE NEMOURS, da bi ga 1907 kupila kompanija "Adriatica" iz Barija i preimenovala u LINA.

LINA FOTO – fotografija parobroda LINA.